Dalmatinci su pravo čudo. Sportaši pogotovo. Njihovoj improvizaciji, volji i upornosti kad se suoče s preprekama, ili kad se „bace” u neku posve nevjerojatnu priču, nema ravna.

Pa će tako upravo Dalmacija imati predstavnika na Zimskim olimpijskim igrama mladih u Švicarskoj. U monobobu (bob jednosjed). Već je to samo po sebi neobično, a kad vam kažemo da naš junak stiže – s otoka – e onda priča postaje još zanimljivija.

On je Toni Nimac, petnaestogodišnjak iz Blata na Korčuli. S otoka na kojem su snijeg i led misaone imenice. Iako, ‘ajde, padne snijeg svakih nekoliko godina. Dogodi se, ali je rijetkost. Baš kao što je rijedak slučaj da se jedan otočanin okuša u zimskom sportu koji u Dalmaciji nema tradiciju, barem što se uvjeta tiče.

Nimac je naizgled sasvim običan tinejdžer, a samo za nekoliko dana jurcat će preko 100 kilometara na sat zaleđenom vijugavom stazom u bolidu od čelika i staklenog vlakna. Iako je stotinama kilometara udaljen od najbliže bob staze, to ga nije spriječilo da kroz samo šest službenih utrka dohvati Zimske olimpijske igre mladih koje se od 9. do 22. siječnja održavaju u Lausannei.

Za sve je „kriv” Tonijev otac Nikola Nimac (38) koji je predstavljao Hrvatsku u skeletonu na ZOI u Torinu 2006. godine. Za one koji ne znaju, skeleton je ono kad se spuštate na sanjkama, ali glavom prema naprijed, potrbuške. Nikola je bio i član reprezentacije dvosjeda i četverosjeda. Jabuka stvarno ne pada daleko od stabla, pa je i njegov sin završio u bobu.

– Počeo sam na sanjkama dvije godine. Zbog oca, da. Ali tu je konkurencija strašna i onda smo se odlučili za bob. Ovo mi je prva sezona i super mi je. Draži mi je bob – govori nam sramežljivo i ispod glasa Toni, inače član Bob kluba Split 2000.

Nije razmišljao o skeletonu.

– Haha, ne. To je ipak preopasno.

Plasman na Igre osigurao je prije mjesec dana u Americi, na stazi u Lake Placidu gdje je u dvije utrke osvojio dva druga mjesta.

– Baš sam bio radostan kad sam izborio plasman. O tome sam sanjao. Odradio sam dvije utrke u Norveškoj, dvije u Njemačkoj i dvije u Americi. Te zadnje dvije bile su ključne. Trebao sam biti među prvih pet.

Tu je uskočio tata:

– U Norveškoj nije ušao u drugu vožnju, a u Njemačkoj je završio ukupno 20. Falilo nam je bodova pa smo otišli u Lake Placid. Da tamo nismo izborili nastup, morali bismo otići još u Salt Lake City, ali srećom nismo trebali.

Sam plasman već je velika stvar, no tata i sin Nimac ne namjeravaju se zadovoljiti samo s time.

– Nadam se zlatnoj sredini. Vjerujem da mogu ostvariti taj plasman. Očekuje se 18 natjecatelja. Staza je dobra, zavoji su dugi i to bi mi moglo odgovarati. Guračka je staza, trebat će dosta jako gurnuti na startu – smatra Toni koji će s 15 godina biti najmlađi na startu. Konkurenti su uglavnom dvije do tri godine stariji od njega, što je u toj dobi velika razlika.

Bob staza nalazi se u 400 km udaljenom kultnom St. Moritzu, a utrka je na rasporedu 20. siječnja. Tata Nimac ističe kako rezultatskog imperativa nema, tim više što sina i njega u svijetu boba gledaju kao atrakciju. Ljudi ne mogu vjerovati da se jedan Hrvat natječe, a da u svojoj zemlji nema bob stazu. Štoviše, nema je ni u bližem susjedstvu.

– Najbliža je u Königsseeu, kod Salzburga. Ali to ne mora uvijek biti presudno. Jedan mali Talijan u dvije godine imao je preko 80 spuštanja, a Toni je u Königsseeu bio ispred njega – veli Nikola i dodaje kako treninge na samim stazama uglavnom odrađuju ondje gdje se održavaju utrke. Dođu barem tjedan dana ranije i treniraju. S Međunarodnom sanjkaškom federacijom (FIL) idu po utrkama u Latviju, Njemačku, Švicarsku, Austriju…

A kad je kući, u Blatu, gdje živi s majkom koja je s Korčule, Toni trenira u teretani. U Splitu, gdje mu živi tata, trenira na ASK-a, u Parku mladeži. Uvjeti su, naravno, daleko od konkurencije protiv koje se utrkuje. Ali tu se onda pojavi onaj nadaleko poznati dalmatinski dišpet. Kad te svi otpišu i kad misle da ne možeš, ti pokažeš suprotno.

– U Splitu mogu donekle dobro trenirati, ali na Korčuli ne mogu – kaže Toni.

Guranje kolica temeljni je dio treninga u Splitu na tartanu.

– Napuniš ih utezima i guraš. Sad sam radio s 90 kila. Juniorski monobob je inače težak 105 kg.

Djeca s Korčule koja vole sport obično odaberu nogomet u Zmaja, vaterpolo ili plivanje u KPK, rukomet, taekwondo… Ne i Toni.

– Trenirao sam nogomet, ali mi se više nije dalo. Privukle su me sanjke. Nekima je to bilo čudno, ali me sada podržavaju. Rekli su da će me pratiti kad bude utrka.

Prevladao je početni strah od brzine i prevrtanja.

– Brzine se kreću i do 140 km/h, ovisno o stazi. Nema straha. Da se bojim, ne bih vozio. U početku me bilo strah prevrtanja, ali više nije. U Norveškoj sam se ove godine prevrnuo, ali je sve bilo OK – kaže nam 181 cm visok i 80 kg težak Blaćanin.

A plaši li se otac gledajući sina kako jurca zaleđenim stazama?

– Nije mi svejedno, ali nakon ove sezone već sam naviknuo – veli Nikola ističući drugu stranu ovog sporta. Financijsku. Kao i mnogi zimski sportovi, i bob je prilično skup.

– Cijene boba se kreću od 18 do 30 tisuća eura. Nemamo svoj pa ga moramo iznajmljivati – kaže Nikola.

– Iznajmljujemo bob od Latvijaca za 500 eura po utrci. Jedno Tonijevo spuštanje niz stazu košta 50 eura, ovisno o stazi. Hrvatski bob i skeleton savez pokriva nam troškove i hvala im na tome, ali izdaci su veliki. Hrana, spavanje, putovanja, treninzi… Jedna utrka izađe nas 2000 eura. I to po Europi. A da ne govorim po Americi i Kanadi.

Košta i oprema.

– Naručili smo nove patike za guranje koje koštaju 430 eura. Tu su i kombinezon, kaciga… Sve to skupa dođe dodatnih 600-700 eura – podvlači Nikola.

A Tonija pitamo: što je najvažnije za biti dobar u monobobu?

– Moraš imati osjećaj za vožnju i biti fizički jak kako bi što bolje gurao bob. Taj sam osjećaj naslijedio od oca, ali nije samo do toga, već i do napornog treninga. Važno je u glavi zamišljati kako prolaziš stazu, kao skijaši prije vožnje.

Zanima nas i kakav je bob, čega sve ima iznutra?

– Imate volan i kočnicu koja se nalazi između volana. Volan čine dvije uzde koje se vuku naprijed i natrag. Nema sica, sjedi se na podu. Neudobno je, nema amortizera. Bob je dug dva metra.

S obzirom na oskudne uvjete u kojima trenira, postoji li opasnost da Toni jednoga dana promijeni državljanstvo u potrazi za uvjetima koji bi mu pomogli u razvoju karijere?

– Ne postoji. Ja mu prvi to neću dopustiti! – jasan je otac.

– Iz Hrvatske je i predstavljat će Hrvatsku. Tu nema dileme. Nadam se da će ubrzo dobiti stipendiju koja bi nam dosta olakšala posao.

Dobar rezultat na ZOIM u St. Moritzu svakako bi bio pravi potez u tom pravcu.