Za većinu čitatelja “igranje bilijara” radnja je koja čak i zvuči arhaično i priziva u sjećanje Splićana drevne lokale iz osamdesetih, poput “Kade” ili “Hot tune” u Splitu. No, da za bilijar ima i pomlatka, najbolje svjedoči primjer četrnaestogodišnjega Kaštelanina Ivana Galića, aktualnog prvaka Hrvatske i trećeplasiranog bilijarista na europskoj razini! Potonju je titulu, doduše, podijelio s Antom Šolom iz Trogira, no značajnu razliku predstavlja dob tinejdžera: Ante ima osamnaest godina, što znači da je na pragu napuštanja juniorske klase, dok će se Ivan u istoj okušavati još čak četiri godine.

Dakle, naš glavni šampion u bilijaru još nema petnaest ljeta, ali ima dvanaestogodišnjeg brata Luku, koji zasad također puno obećava, iako se nije stigao zakititi medaljom. Obojica dječaka su otprije tri godine adresu u Kaštel Starom zamijenila onom u Njemačkoj; s majkom su se, naime, odselili u okolicu Stuttgarta, te zahvaljujući druženju s očuhom, zaposlenim u tamošnjem bilijarskom klubu, počeli s igrom…

– Još smo obojica bili tako mali da smo virili preko stola – prisjeća se početaka Ivan, koji redovito dolazi i k ocu Nikoli u Kaštela za praznike, te nipošto ne propušta treninge. Inače je formalno prijavljen kao član kluba “Hustler Academy” iz Vodica, te pod njihovom paskom nastupa za hrvatsku reprezentaciju. U Njemačkoj je, pak, dio članstva kluba “Bsv Filderstadt”, a trenira onoliko koliko mu prilike dopuštaju. Nas, pak, zanima što to jednom dječaku može uopće biti privlačno u – bilijaru?!

– Uvijek sam volio gledati partije bilijara na “Eurosportu”, a kad sam pokušao i sam, bilo je super. Bolje od nogometa (tu sam igrao na mjestu golmana), karatea, break dancea, rukometa… U svemu navedenom sam se okušao, ali osjećaj je neusporediv. Bilijar ima posebnu dinamiku, partija traje do pet minuta, a igra se do devet njih na jednom natjecanju – približava nam osnove mladi Ivan.

– Bio bih možda još i bolji, čak prvak Europe kad bih mogao više igrati. Naime, bilijarski klub u Njemačkoj u kojem igram otvara tek u šest navečer. Tamo sam prvi za stolom, i igram do osam, a onda moram kući. Autobusom se vozim pola sata, i onda je već kasno, nakon večere moram ići spavati jer mi je ujutro škola – svoj sportski ritam približava nam četrnaestogodišnjak, koji je po njemačkom obrazovnom sustavu polaznik devetog razreda. To bi bio hrvatski ekvivalent za prvi razred srednje, ali u Njemačkoj osnovna škola traje kraće, pa opet nekako dođe na isto…

– Namjeravam bez obzira na uspjeh u bilijaru nastaviti školovanje jer je to u Njemačkoj potrebno kako bi se dobio bolji i unosniji posao – ozbiljno će dečko, dok mu otac Nikola puca od ponosa. “Senior” je i sam u mladosti volio “baciti” na bilijar, ali onda se to smatralo poročnom aktivnošću poniklom iz birtije, prisjeća se tata kroz smijeh.

A sad sasvim ozbiljno: na prvenstvu Hrvatske Ivan Galić je uz brata Luku bio najmlađi natjecatelj, i pobijedio. To se održalo početkom godine u Sesvetama, da bi se nekoliko najboljih – među njima Kaštelanin Ivan s njemačkom adresom i Ante iz Trogira – uputilo u nizozemski gradić Leende u kolovozu na europsko prvenstvo. Tamo su osvojili dvije povijesne bronce, jer je hrvatska juniorska reprezentacija u bilijaru do sada imala samo jednu, prije sedam-osam godina, također brončanu medalju koju je priskrbio Zagrepčanin Filip Bermanec.

Ivan i Ante briljirali su u različitim disciplinama, a za informaciju manje upućenim čitateljima, postoje tri: osmica, devetka i desetka, što se zapravo odnosi na broj kugli. U Leendeu su bila ukupno 153 mlada igrača/igračice – oba spola i svih juniorskih uzrasta – većinom iz Njemačke, Nizozemske, Poljske i Rusije. Lako je zaključiti da su momci imali jaku konkurenciju, s kojom se i prvak Hrvatske Ivan Galić, premda za njih još dijete, vrhunski nosio!

A dok je od njega, rekosmo, daroviti Ante Šola iz Trogira stariji četiri godine i novopečeni punoljetnik, to ne znači da ne zaslužuje svaku pohvalu. Ponosni mogu biti i njegovi suigrači iz bilijarskoga kluba “Zeus” iz Kaštel Kambelovca, kao i… hm, rado bismo sad rekli “trener”, ali tu postoji tehnički problemčić.

– Nemamo trenera! Ovo je sport koji se igra – barem u Hrvatskoj – bez trenera, pa smo tako i mi samouki – uglas će dečki, dok se nama iznad glave roje upitnici i uskličnici…

Ipak, napominju, pozdravi i čestitke idu Josipu Kompanoviću, Osječaninu iz Zagreba i sucu, te njihovu mentoru koji ih barem prati na natjecanjima i putovanjima.

Pa, živjeli!